Kako pomoći osobi koja tuguje?

“Jer su život i smrt jedno, kao što su rijeka i more jedno.” – Kalil Gibran

Gubitak je neizbježan dio života i nema čovjeka koji nije nekoga izgubio ili kojemu se to neće dogoditi. Od malena nas uče mnogim stvarima i pripremaju za školu, posao, obiteljski život, ali nitko nas ne uči i ne priprema za gubitak i smrt naših voljenih. Često bez problema razgovaramo o onome što nas pogađa – o neuspjehu, ugnjetavanju, seksu, bračnim problemima – ali kada dođe tema smrti, onda zašutimo.

Previše je zastrašujuće pa ostajemo nijemi. Često se pitamo kojima riječima ćemo utješiti tugujućeg ili  bolje izbjegavati teme o preminulom da ga ne bi podsjećali na doživljenu tragediju i dodatno uznemirili. Pitamo se koje su čarobne riječi utjehe i kako ožalošćenom skrenuti misli s tužnih događaja kako ne bi pokazao svoju bol.

Upravo iz neznanja, usprkos dobrim namjerama i željama da skratimo patnje drugoga, radimo i govorimo pogrešne stvari koje smo čuli od drugih, poput „Budi jak“, „Vrijeme liječi sve rane“ itd. Istina je da nijedna rečenica koju izgovorite neće umanjiti gubitak i golemu tugu i da nema čarobnih riječi koje će joj olakšati patnju, a da spominjanje preminuloga neće dodatno uznemiriti osobu koja tuguje. Žalovanje je prirodan i normalan proces koji nam pomaže lakše prihvati gubitak.  Tugovanje je bolno ali neizbježno, a novu stvarnost ćemo prihvatiti samo ako si dopustimo osjetiti bol.  

Kako pružiti podršku tugujućima

Više slušajte, a manje govorite – kao i uvijek, obično smo više usmjereni na ono što želimo reći nego na ono što nam drugi govore. Pažljivo biramo riječi kako ne bismo dodatno uznemirili osobu, trudimo se odgovoriti na pitanja smisla gubitka preminuloga, pazimo da ne spominjemo preminuloga jer će to, vjerujemo, „povećati“ tugu. Međutim, teško da ćemo dodatno uznemiriti osobu, više nego već jest, a odgovore zašto je baš on/ona preminuo/la teško da itko može znati. Spominjanjem preminuloga samo ćemo izraziti svoje poštovanje prema njemu. Najveću podršku tugujućem ćemo pružiti upravo slušanjem. Nekim tugujućima je bitno ponavljati svoju priču i zato su im potrebni ljudi pred kojima će moći govoriti koliko i što žele bez osude i procjene i želje da ih „iscijele“.

Reakcije tugujućeg nemojte shvaćati osobno – tugujući ponekad vrlo neugodno reagiraju i izgube kontrolu nad vlastitim reakcijama. Nerijetko se dogodi da vas grubo odbije, ne obazire se na vas, odbija razgovarati. No, shvatite da to nema nikakve veze s vama i da vi niste uzrok tome te da tugujuća osoba vrlo vjerojatno nije niti svjesna svojih reakcija.

Ne pokušavajte dati odgovore na pitanja o smislu gubitka – smrt voljene osobe teško je objasniti racionalno. Premda je smrt posve racionalna, sva objašnjenja koja u tom trenutku možete ponuditi tugujućem su njemu iracionalna i neprihvatljiva.

Pomozite tugujućem oko praktičnih stvari –  poput nabavke namirnica, čišćenja, kuhanja, brige o djeci i kućanstvu. Nemojte tražiti dopuštenje osobe da joj pomognete u takvim situacijama niti je pitati treba li joj nešto. Jednostavno preuzmite takve sitne stvari u svoje ruke.

Nemojte preuzimati odgovornost za život tugujućeg – poput odgovornosti za teške i dugoročne odluke tugujućeg kao što je preseljenje u drugi grad, promjena radnog mjesta i sl. Izrazite povjerenje u snagu tugujuće osobe, koja je samo trenutno slaba.

 Nemojte se bojati da ćete reći nešto pogrešno –  neki ljudi odustaju od pružanja podrške tugujućim prijateljima, rođacima, susjedima, iz straha da će učiniti ili reći nešto pogrešno. Svi mi griješimo, osobito u takvim situacijama u kojima nema prave riječi, u kojima nema nečeg konkretnog što bi mogli napraviti a da utješimo osobu koja tuguje. Osobito griješimo baš u tim situacijama u kojima kalkuliramo kako se treba ponašati, a ne činimo to spontano, zaista suosjećajući s drugom osobom. Zato, iskreno suosjećajte, zaplačite ako vam dođe, ne opterećujte se da ste vi ti koji bi trebali ublažiti bol i patnju tugujuće osobe jer to tada nitko nije u stanju.