Psihološka pomoć odraslima

Narudžba za psihološko savjetovanje

Ukoliko ste zainteresirani za psihološko savjetovanje u Centru Sirius, molimo Vas da popunite ovu prijavnicu , a mi ćemo Vam se povratno javiti najkasnije 2 radna dana nakon što zaprimimo Vašu prijavu.

Poveznica na prijavnicu:

https://forms.gle/AVjM5t4uY9eFnXSC6

Što je psihološko savjetovanje?

Psihološko savjetovanje je proces psihičkog osnaživanja osobe koja se suočava s poteškoćama s kojima se teško sama nosi. Provodi se s ciljem postupnog prevladavanja problema i postizanja većeg životnog zadovoljstva.

Pristup u psihološkom savjetovanju ovisi o Vašem specifičnom problemu, Vašim očekivanjima i potrebama. Postoji mnoštvo različitih metoda koje savjetovatelj može koristiti, a primjena određene metode ovisi i o njegovom profesionalnom usmjerenju.

Rezultati i uspjeh savjetovanja uvelike ovisi o Vašoj motivaciji, želji za radom na sebi, primjeni naučenog i izvršavanju zadataka između susreta.

Budući da se tijekom psihološkog savjetovanja suočavate sa samim sobom i dosadašnjim neadekvatnim obrascima ponašanja i mišljenja, mogu se javiti prolazni neugodni osjećaji poput tuge, ljutnje, zabrinutosti, straha… Međutim, savjetovanje dugoročno vodi kvalitetnijim odnosima s drugima, uspješnijem rješavanju i savladavanju problema, ublažavanju ili uklanjanju simptoma i općenito većem zadovoljstvu i prihvaćanju sebe i situacija u kojima se nađemo.

Područje rada Centra:

• individualno, grupno, partnersko i obiteljsko savjetovanje
• ublažavanje ili uklanjanje simptoma anksioznih i afektivnih poremećaja (fobije, panični poremećaj, generalizirani anksiozni poremećaj, opsesivno-kompulzivni poremećaj, depresija…)
• psihoseksualna terapija (erektivne disfunkcije, prerana ejakulacija, vaginizmi, smanjeno seksualno uzbuđenje, smanjena seksualna motivacija-interes i želja, poteškoće u dostizanju orgazma, nezadovoljstvo seksualnim životom)
• rad na poboljšanju narušenih socijalnih odnosa
• poboljšanje komunikacijskih vještina i vještina zauzimanja za sebe
• tehnike opuštanja i savladavanja stresa
• poteškoće spavanja i usnivanja…

Koje psihoterapijske pravce primjenjujemo u radu?

• Transakcijska psihoterapija
• Psihoseksualna terapija
• Kognitivno-bihevioralna terapija
• Procesna terapija
• Realitetna terapija
• Geštalt terapija.

Kako se provodi psihološko savjetovanje?

Savjetovatelj prilikom prvog susreta utvrđuje Vaše potrebe, želje i očekivanja vezana uz promjene koje želite postići te zajednički s Vama dogovara plan i način daljnjeg rada.

Savjetovanje se obično u početku provodi jednom tjedno u trajanju od 60 minuta. S vremenom se čestina susreta prorjeđuje s jednom tjedno na jednom u dva tjedna do jednom u mjesec dana ovisno o Vašem napretku i potrebama.

Promjena i otkazivanje termina

Ukoliko želite učiniti promjenu dogovorenog termina ili ga otkazati, potrebno je kontaktirati terapeuta najkasnije 24 sata ranije.

Kada se odlučiti na savjetovanje?

Ponekad se teško samostalno nositi sa životnim situacijama i izazovima, a snage i potencijali za njihovo rješavanje ostaju neiskorišteni. Ostajemo u “slijepim ulicama” ili naučenim obrascima ponašanja i ne vidimo izlaz iz njih.

Stoga se na savjetovanje možete odlučiti:

• ako se osjećate potišteno, prestrašeno ili tjeskobno
• imate problem s kojim se ne znate nositi
• imate problema u odnosu s drugima
• želite naučiti kako svladati stres
• želite saznati kako iskoristiti svoje potencijale i kvalitete
• želite naučiti tehnike opuštanja…

U povjerljivoj i podržavajućoj atmosferi možete izraziti svoje probleme, nedoumice, želje i potrebe, a uz stručnu pomoć savjetovatelja doći do boljeg uvida u sebe i situaciju u kojoj se nalazite te osvijestiti svoje misli, osjećaje i ponašanja.

Kako izgleda psihološka procjena?

Psihološka procjena provodi se standardiziranim psihologijskim instrumentima, a postupak služi utvrđivanju psihofizičkog zdravlja pojedinca.
Ovisno o svrsi, procjenjuju se kognitivne funkcije, motoričke sposobnosti, crte ličnosti, psihopatološka odstupanja.

Psihološka procjena sastoji se od dva susreta, koji uključuju:
• razgovor klijentom i testiranje standardiziranim psihologijskim instrumentima
• pisano mišljenje i povratnu informaciju te uputu na daljnju obradu i terapiju (ukoliko je potrebno)

Obiteljska medijacija je metoda rješavanja problema i narušene komunikacije između članova obitelji pregovaranjem oko spornih tema.

To je kratkotrajni proces u kojem medijator članovima obitelji pomaže u identificiranju potreba, briga i strahova te osmišljavanju prihvatljivih rješenja sukoba kako bi se postigao zajednički sporazum s kojim su zadovoljne sve uključene strane.

Obiteljska medijacija preporuča se primijeniti kako bi se:

• poboljšala narušena komunikacije između članova obitelji
• smanjili sukobi među članovima obitelji
• postigao sporazum vezan uz sporna pitanja
• održao kontinuitet osobnih kontakata između roditelja i djece u slučaju razvoda
• smanjili troškovi rastave i razvoda za stranke i za državu
• skratilo vrijeme potrebno za rješenje spora.

Osnovne informacije o medijacijskom postupku

Obiteljska medijacija je postupak u kojem sudionici uz podršku medijatora/medijatorice nastoje doći do obostrano prihvatljivog rješenja spora radi kojeg su i ušli u postupak medijacije.

Obiteljski medijator/medijatorica radi na dobrobit svih sudionika medijacije i ne donosi niti predlaže rješenja spora sudionicima. Obiteljski medijator/medijatorica ima neutralnu ulogu u procesu medijacije i radi na postizanju dogovora koji je prihvatljiv svim uključenim stranama.

Obiteljska medijacija je dobrovoljan proces i može se prekinuti u svakom trenutku te svaki sudionik kao i obiteljski medijator/medijatorica imaju pravo tražiti prekid medijacije.

Obiteljska medijacija je povjerljiva što znači da medijator/medijatorica neće pojedinosti iz medijacijskog postupka iznositi nikome izvan tog postupka. Izuzetak od pravila povjerljivosti su prijetnje životu i zdravlju jednom od sudionika medijacije, medijatoru/medijatorici i/ili zanemarivanje i zlostavljanje djeteta.

Obiteljski medijator/medijatorica može imati odvojene sastanke sa svakim od sudionika medijacije ukoliko smatra da je to potrebno, a saznanja do kojih medijator dođe na tim sastancima su također povjerljiva i neće se spominjati trećim osobama bez odobrenja osobe od koje su ta saznanja potekla.

Uključivanje drugih osoba u obiteljsku medijaciju, osim potpisanih sudionika, moguće je jedino uz pristanak oba potpisana sudionika medijacije.

Obiteljski medijator/medijatorica ne pruža savjetodavne usluge niti usluge bračne i/ili obiteljske terapije.

Sporazum postignut na obiteljskoj medijaciji nema snagu ovršne isprave.

Prijava za psihološko savjetovanje onkoloških pacijenata

Program “Psihološka pomoć onkološkim bolesnicima” zajednički je program Centra za psihološko savjetovanje, edukaciju i istraživanje Sirius i Hrvatske lige protiv raka, a financira ga Ministarstvo zdravstva. Program se provodi od siječnja 2020. do prosinca 2022.

Klikom na poveznicu prijavite se za savjetovanje:

https://forms.gle/a96kAuWHrTqHMGSe8

Što je psihoonkologija?

Psihoonkologija se bavi proučavanjem, razumijevanjem i tretmanom psiholoških, emocionalnih, socijalnih, duhovnih i funkcionalnih aspekata karcinoma, pri čemu se naglasak stavlja na podizanje kvalitete života bolesnika i članova njihovih obitelji.

Riječ karcinom sama po sebi izaziva niz negativnih emocija. Značajan broj bolesnika ima visoku razinu psihološkog distresa unutar prve godine dana nakon dijagnoze. Ako psihološki problemi ostanu neprepoznati, kvaliteta života bolesnika kao i članova obitelji se značajno smanjuje. Dijagnoza karcinoma je stresna za svaku osoba koja se suočava s njom, ali su emocionalni odgovori pojedinaca vrlo različiti. Ne postoje dvije iste osobe s karcinomom koje će potpuno jednako emocionalno reagirati na bolest i jednako se s njom suočavati.

Neki od uobičajenih osjećaja:

• Strah – dijagnoza karcinoma često uplaši osobu
• Krivnja – nije rijetko da se osobe s karcinomom optužuju za svoju bolest („da sam zdravije jela/jeo ovo se ne bi dogodilo“, „da sam više vježbao/vježbala“, „da sam manje bio/bila pod stresom“ i sl.)
• Ljutnja – uobičajeno pitanje osoba s karcinomom je „Zašto baš ja?“ što često izaziva ljutnju na članove obitelji, medicinsko osoblje, prijatelje ili na Boga
• Potiskivanje – ponekad osobe s karcinomom ne mogu prihvatiti činjenicu da imaju karcinom; potiskivanje ponekad može biti dobro za prilagodbu na dijagnozu, ali ako ta reakcija potraje to može negativno utjecati na liječenje i biti dobar put za razvoj depresije
• Usamljenost – ponekad osobe s karcinomom govore da se osjećaju usamljeno, da ne mogu sudjelovati u uobičajenim aktivnostima, da imaju osjećaj da ih drugi ne razumiju i sl.
• Tuga i depresija – veliki broj osoba s karcinomom se osjeća tužno i potišteno; vrlo je važno razgovarati o ovom osjećaju, jer ako tuga predugo traje, lako može prijeći u depresiju
• Gubitak kontrole – dijagnoza karcinoma kod osobe izaziva osjećaj gubitka kontrole nad vlastitim životom.

Emocionalne reakcije i psihički problemi kao odgovor na dijagnostiku i liječenje karcinoma mogu biti raznoliki i dovesti do značajnog pada kvalitete života bolesnika. Suočavanje s promjenama na tijelu, poteškoće u doživljaju tijela, problemi seksualnosti i intimnosti, emocionalna nestabilnost, neizvjesnost, promjene u doživljavanju budućnosti, suočavanje s vlastitom prolaznosti i smrtnosti, osjećaj napuštenosti i marginaliziranosti, stigmatizacija, problemi u socijalnim kontaktima, sve su to psihološki i emocionalni odgovori koji se mogu javiti u svim fazama bolesti i svim fazama liječenja, a nerijetko traju i nakon završetka liječenja.

Zapamtite, nema loše ili ispravne reakcije! Svaki od osjećaja je potpuno prirodan.

Ako ovi osjećaji traju dugo i ometaju vaše svakodnevno funkcioniranje tada je vrijeme da razmislite o stručnoj pomoći.

Zanemarivanje emocionalnih reakcija i psiholoških poteškoća može dovesti do razvoja anksioznog poremećaja, depresivnog poremećaja, poremećaja prilagodbe, poremećaja u seksualnosti i sl.

Razgovarati o vlastitim osjećajima može biti izrazito teško. Neke osobe mogu lako razgovarati o svojim osjećajima, a drugima je to vrlo nelagodno. Ponekad razgovor s prijateljima i članovima obitelji nije dovoljan. U tim situacijama je važno zatražiti pomoć stručnjaka, jer razgovor o osjećajima pred dobrim slušateljem može uistinu jako pomoći.

Brojna istraživanja su pokazala da se osobe s karcinomom bolje nose s bolesti, brže se opravljaju, imaju kvalitetnije odnose s drugim osobama,  imaju zdravije životne navike i bolju kvalitetu života ako su potražili psihološku pomoć i podršku.

Stoga, zatražiti pomoć nije znak slabosti, već znak mudrosti!

Što je palijativna skrb?

Palijativna skrb je sveobuhvatna aktivna skrb o osobama koje boluju od neizlječivih bolesti i članovima njihovih obitelji. Cilj palijativne skrbi je poboljšanje kvalitete života bolesnika i članova njegove obitelji ublažavanjem totalne boli (tjelesne, psihološke, socijalne i duhovne),  psihosocijalnom podrškom i kontrolom simptoma.

Palijativna skrb započinje u trenutku uspostave dijagnoze neizlječive bolesti i pruža se svim bolesnicima bez obzira na dob i dijagnozu. Većina istraživanja su ukazala da svaka tjelesna bolest, osobito kronična po smrt opasna bolest dovode do psihičke patnje i razvoja brojnih negativnih emocionalnih stanja. Nadalje, istraživanja pokazuju da zanemarivanje psihološke patnje i psihičkih tegoba dovodi do brže progresije bolesti, manje suradljivosti bolesnika, lošijeg odgovora na terapijske postupke te do značajnog smanjenja kvalitete života te ubrzava fatalne ishode bolesti (smrt).

Opće je poznato da palijativni bolesnici zahtijevaju medicinsku i psihološku skrb. No, postavlja se pitanje zašto se veća pažnje ne poklanja pružanju psihološke pomoći, već se i dalje većina sredstava osigurava za pružanje isključivo medicinske skrbi? Sasvim je sigurno da jedan od razloga leži i u činjenici da javnost, pa i ona stručna nije dovoljno informirana o psihološkim aspektima bolesti, već i dalje vlada pogrešno uvjerenje da su stanja depresije i anksioznosti, odnosno psihološka patnja „normalno“ stanje palijativnog bolesnika. Samim time se i palijativnom bolesniku šalje poruka o „nepotrebnosti“ psihološke pomoći. Psihološka skrb uključuje uspostavu emocionalne i psihološke dobrobiti bolesnika i članova njegove obitelji, uključujući probleme samopoštovanja, poteškoće adaptacije na bolest, probleme komunikacije, socijalnog funkcioniranja i stvaranja socijalnih odnosa. Izostanak psihološke pomoći i podrške, onemogućava uspostavu primjerene palijativne skrbi.

Postoji 5 faza u procesu suočavanja sa smrću, kako ih navodi Elisabeth Kubler Ross. Prva faza je negiranje. Zatim se javlja ljutnja („zašto baš ja“, „zašto se to ne događa svim tim kriminalcima, a ne meni kad sam živjela pošteno….“). Nakon ljutnje obično slijedi faza pregovaranja („daj mi da poživim da vidim svoje dijete kako je diplomiralo, udalo se ili oženilo“). Depresija je sljedeće stanje kod osobe koja se suočava sa smrti – osoba je preplavljena snažnim osjećajem gubitka. A nakon depresije slijedi prihvaćanje i svjesnost da je smrt neodgodiva i tada nastupa sklapanje takozvanog mira sa smrću. Ne prolaze svi ljude faze navedene ovim redom, a neke osobe nikad ne prihvate spoznaju da je blizu kraj. Tada veliku ulogu igra upravo psiholog koji uvelike može pomoći osobi da prihvati smrt kao neizbježno stanje i da „pospremi“ sve što je potrebno.

Stoga, zatražiti pomoć nije znak slabosti, već znak mudrosti!

Povezane vijesti:

Radionica Motivacijski intervju u palijativnoj skrbi – Lipik