Psihološka pomoć palijativnim bolesnicima

Što je palijativna skrb?

Palijativna skrb je sveobuhvatna aktivna skrb o osobama koje boluju od neizlječivih bolesti i članovima njihovih obitelji. Cilj palijativne skrbi je poboljšanje kvalitete života bolesnika i članova njegove obitelji ublažavanjem totalne boli (tjelesne, psihološke, socijalne i duhovne),  psihosocijalnom podrškom i kontrolom simptoma.

Palijativna skrb započinje u trenutku uspostave dijagnoze neizlječive bolesti i pruža se svim bolesnicima bez obzira na dob i dijagnozu. Većina istraživanja su ukazala da svaka tjelesna bolest, osobito kronična po smrt opasna bolest dovode do psihičke patnje i razvoja brojnih negativnih emocionalnih stanja. Nadalje, istraživanja pokazuju da zanemarivanje psihološke patnje i psihičkih tegoba dovodi do brže progresije bolesti, manje suradljivosti bolesnika, lošijeg odgovora na terapijske postupke te do značajnog smanjenja kvalitete života te ubrzava fatalne ishode bolesti (smrt).

Opće je poznato da palijativni bolesnici zahtijevaju medicinsku i psihološku skrb. No, postavlja se pitanje zašto se veća pažnje ne poklanja pružanju psihološke pomoći, već se i dalje većina sredstava osigurava za pružanje isključivo medicinske skrbi? Sasvim je sigurno da jedan od razloga leži i u činjenici da javnost, pa i ona stručna nije dovoljno informirana o psihološkim aspektima bolesti, već i dalje vlada pogrešno uvjerenje da su stanja depresije i anksioznosti, odnosno psihološka patnja „normalno“ stanje palijativnog bolesnika. Samim time se i palijativnom bolesniku šalje poruka o „nepotrebnosti“ psihološke pomoći. Psihološka skrb uključuje uspostavu emocionalne i psihološke dobrobiti bolesnika i članova njegove obitelji, uključujući probleme samopoštovanja, poteškoće adaptacije na bolest, probleme komunikacije, socijalnog funkcioniranja i stvaranja socijalnih odnosa. Izostanak psihološke pomoći i podrške, onemogućava uspostavu primjerene palijativne skrbi.

Postoji 5 faza u procesu suočavanja sa smrću, kako ih navodi Elisabeth Kubler Ross. Prva faza je negiranje. Zatim se javlja ljutnja („zašto baš ja“, „zašto se to ne događa svim tim kriminalcima, a ne meni kad sam živjela pošteno….“). Nakon ljutnje obično slijedi faza pregovaranja („daj mi da poživim da vidim svoje dijete kako je diplomiralo, udalo se ili oženilo“). Depresija je sljedeće stanje kod osobe koja se suočava sa smrti – osoba je preplavljena snažnim osjećajem gubitka. A nakon depresije slijedi prihvaćanje i svjesnost da je smrt neodgodiva i tada nastupa sklapanje takozvanog mira sa smrću. Ne prolaze svi ljude faze navedene ovim redom, a neke osobe nikad ne prihvate spoznaju da je blizu kraj. Tada veliku ulogu igra upravo psiholog koji uvelike može pomoći osobi da prihvati smrt kao neizbježno stanje i da „pospremi“ sve što je potrebno.

Stoga, zatražiti pomoć nije znak slabosti, već znak mudrosti!

Povezane vijesti:

Radionica Motivacijski intervju u palijativnoj skrbi – Lipik