Sretan roditelj za sretno dijete – Suroditeljstvo sa bivšim partnerom
Kako pronaći ravnotežu u različitim stilovima roditeljstva?
Suroditeljstvo, odnosno zajedničko roditeljstvo nakon prekida partnerske veze, jedan je od
najzahtjevnijih oblika roditeljstva. I dok prekid partnerske veze znači kraj ljubavne dinamike,
roditeljska uloga ne prestaje – ona se transformira u novu formu, često bez jasnih pravila, uz
emocionalni naboj koji uključuje povrijeđenost, ljutnju, nepovjerenje, ali i brigu za dijete.
Situacija dodatno postaje složenija kada bivši partneri imaju bitno različite stilove
roditeljstva, sustave vrijednosti ili pristupe disciplini, odgoju, edukaciji i granicama.
Djeca imaju izuzetno snažan osjet za emocionalne poruke koje dolaze iz njihovog okruženja.
Kada se roditelji ne mogu složiti, dijete često zauzima ulogu „posrednika“ ili „pomiritelja“. U
nekim slučajevima dijete koristi razlike između roditelja kako bi testiralo granice, ali u većini
slučajeva, različiti odgojni pristupi izazivaju zbunjenost, nesigurnost i emocionalnu napetost.
Djeca trebaju konzistentnost, jasnoću i dojam da su njihovi roditelji, bez obzira na razvod, i
dalje u kontaktu oko važnih stvari. To stvara osjećaj sigurnosti koji je ključan za emocionalni
razvoj.
Jedan od ključnih koraka u suroditeljstvu jest definiranje tzv. „zajedničkog minimuma“ –
dogovorenih osnovnih pravila kojih će se oba roditelja pridržavati neovisno o razlikama u
svakodnevnim rutinama. Taj minimum može uključivati dogovore o: vremenu za školu i
domaće zadaće, higijenskim navikama, količini vremena provedenog uz ekrane, važnim
zdravstvenim odlukama te granicama koje se tiču ponašanja i poštovanja. To ne znači da oba
doma moraju izgledati isto, no ključno je da dijete ne dobiva suprotstavljene poruke o
temama koje izravno utječu na njegovo ponašanje, sigurnost i emocionalnu stabilnost.
Ako do takvih dogovora ne dolazi, a neslaganja postaju izražena oko važnih pitanja, poput
obrazovanja, terapije, prehrane, sigurnosti ili društvenih aktivnosti, onda je vrijeme za
uvođenje treće, neutralne strane. Obiteljski medijator, psiholog ili stručnjak za roditeljsku
koordinaciju mogu pomoći bivšim partnerima da razviju bolju komunikaciju i fokusiraju se na
potrebe djeteta, a ne na međusobne sukobe. U mnogim slučajevima ovakva pomoć ne samo
da poboljšava suroditeljsku suradnju, već značajno smanjuje emocionalno opterećenje za
dijete.
Jedna od najštetnijih dinamika u suroditeljstvu jest „natjecanje za naklonost“. Ono se očituje
kroz pokušaje da se dijete „osvoji“ materijalnim stvarima, manjom razinom discipline ili
otvorenim kritikama prema drugom roditelju. Roditelji u takvim situacijama često ne
prepoznaju da dijete ne želi birati stranu, ono želi voljeti oba roditelja bez krivnje ili lojalnosti
koja dolazi po cijenu emocionalne sigurnosti. Kada jedan roditelj sustavno ponižava drugog,
koristi dijete kao izvor informacija ili ga stavlja u ulogu saveznika, dijete se nalazi u
emocionalnom konfliktu koji može imati dugoročne posljedice, uključujući anksioznost,
probleme s identitetom i poteškoće u stvaranju odnosa u odrasloj dobi.
Kako to izbjeći? Ključ je u svjesnoj odluci da se komunikacija s bivšim partnerom vodi s
fokusom na dijete – kratko, jasno, bez optužbi i emotivnih eskalacija. Kada je moguće, važno
je prakticirati tzv. „roditeljsku neutralnost“, odnosno izbjegavati komentare o bivšem
partneru pred djetetom, ne uključivati dijete u konflikte, i dopuštati djetetu da razvija svoj
odnos s drugim roditeljem bez utjecaja. Ako dijete vidi da roditelj poštuje bivšeg partnera
kao roditelja i ako ne osjeća pritisak da mora „birati stranu“, to stvara zdravu emocionalnu
osnovu.
Suroditeljstvo ne mora biti savršeno. Dovoljno je da bude „dovoljno dobro“, da dijete vidi da
postoji osnovna suradnja, poštovanje i volja da mu se zajednički pruži stabilnost. Roditelji ne
moraju misliti jednako, ali mogu zajednički podržavati dijete. Dugoročno, to je najvažniji
temelj koji roditelji mogu postaviti nakon prekida, jer roditeljstvo, za razliku od partnerskog
odnosa, nikada ne prestaje.
Literatura:
– Saini, M. A., & Birnbaum, R. (2014). Parent–child relationships post-separation:
Variations by parent gender. Journal of Divorce & Remarriage, 55(5), 317–330.
– APA (2019). Coparenting after divorce. American Psychological Association. Dostupno na:
https://www.apa.org/helpcenter/coparenting
– Mijić Vulinović, I. & Kmetović Prkačin, K. (2017). Vodič kroz razvod braka: psihološko-
pravni priručnik. Zagreb: Naklada Ljevak.
– Pruett, M. K., & Dush, C. M. K. (2016). Parenting apart: How separated and divorced
parents can raise happy and secure kids. Ten Speed Press.
– Savjetovalište Luka Ritz. (2020). Razvod – priručnik za roditelje. Zagreb. Dostupno na: https://centar-lukaritz.hr
