Sretan roditelj za sretno dijete – jednoroditeljske obitelji i podrška u učenju

Jednoroditeljske obitelji često raspolažu s manje vremena i resursa, što može
predstavljati dodatni izazov kada je riječ o podršci djeci u učenju i školskim obavezama.
No, i u takvim okolnostima moguće je razviti učinkovite strategije koje djetetu pružaju
potrebnu sigurnost, strukturu i motivaciju za uspjeh u obrazovanju.
Jedan od prvih koraka koje roditelj može poduzeti jest uspostavljanje rutine i predvidive
organizacije dana. Fiksno vrijeme za domaću zadaću i učenje, kao i određeno mjesto bez
distrakcija – čak i ako se radi o kutku stola – pomažu djetetu da razvije radne navike i
koncentraciju. Zajedničko planiranje tjednih obaveza, korištenjem kalendara ili planera,
omogućuje djetetu da bude uključeno u vlastito učenje i stječe osjećaj kontrole nad
vremenom.
Važan aspekt roditeljske podrške nije samo organizacija, već i emocionalna prisutnost.
Kratke aktivnosti poput zajedničkog čitanja, razgovora o pročitanom ili razmjene
doživljaja iz škole pomažu djetetu da razvije jezične vještine, ali i osjećaj da je viđeno i
slušano. Umjesto da roditelj odmah ponudi rješenje zadatka, korisnije je postavljati
pitanja poput: “Kako si došao do tog zaključka?” čime se potiče samostalno razmišljanje i
jača samopouzdanje. Pohvala djetetovog truda, a ne samo rezultata, stvara dugoročnu
motivaciju i otpornost na neuspjeh.
Uloga škole i lokalne zajednice također je važna. Redovita komunikacija s učiteljima i
razrednicima omogućuje roditelju bolji uvid u djetetove potrebe i potencijalne izazove.
Besplatne radionice u knjižnicama, udrugama i centrima za mlade te online resursi
poput edukativnih kanala i aplikacija mogu nadopuniti kućno učenje. Takvi oblici
podrške posebno su dragocjeni kada roditelj zbog posla ili iscrpljenosti ne može
neposredno sudjelovati u učenju svaki dan.
Emocionalna podrška često je važnija od same pomoći u učenju. Djeca iz
jednoroditeljskih obitelji ponekad osjećaju dodatni stres, osobito ako u obitelji postoji
napetost, financijska nesigurnost ili manjak vremena za zajedničke aktivnosti. Otvoren
razgovor o osjećajima, izražavanje razumijevanja i empatije može značajno smanjiti
tjeskobu. Učenje ne mora uvijek izgledati kao sjedenje za stolom – svakodnevne
aktivnosti poput kuhanja, kupovine ili društvenih igara mogu postati prilike za razvijanje

matematičkih, jezičnih i logičkih vještina. Dijete koje vidi roditelja kako uči, čita ili se
usavršava, prirodno će razviti pozitivan stav prema učenju kao životnoj vrijednosti.
Roditelji ne trebaju težiti savršenstvu, već stvaranju okruženja u kojem dijete osjeća da
ima podršku, razumijevanje i prostor za rast. Realna očekivanja i nježnost prema
vlastitim granicama ključ su dugoročne održivosti roditeljske uloge. Ponekad i kratka
pauza, razgovor s drugim roditeljem, pomoć bake, djeda ili susjeda može donijeti prijeko
potreban predah. Briga o sebi nije suprotna brizi za dijete – upravo suprotno,
emocionalno stabilan i odmoran roditelj pruža najbolju moguću podršku u svakom
aspektu djetetova razvoja, uključujući i školsko učenje.
Podrška djetetu u učenju nije rezervirana za savršene okolnosti. Uz malo strukture,
topline i zajedništva, i jednoroditeljske obitelji mogu biti snažan oslonac na djetetovom
obrazovnom putu.

Literatura

• Epstein, J. L. (2011). School, family, and community partnerships: Preparing educators
  and improving schools.
• Grolnick, W. S., & Slowiaczek, M. L. (1994). Parents’ involvement in children’s
  schooling: A multidimensional conceptualization and motivational model.
• UNICEF (2020). Supporting your child’s education: A guide for parents.
• Neff, K. (2011). Self-Compassion: The Proven Power of Being Kind to Yourself.