Postoje li zabranjene tuge – obespravljena tuga

Većini nam je prva asocijacija na gubitak i tugu smrt voljenje osobe, prekid veze ili gubitak posla. Međutim, svi smo iskusili i puno skrivenih gubitaka koji društveno nisu najprihvatljiviji pa i se tuga koja ih prati skriva i narušava naše emocionalno zdravlje. To tugovanje, kada društvo oko nas smatra da nema pravog razloga za njega, se naziva obespravljena tuga.

Kada je tugovanje društveno prihvatljivo, iako boli, imamo načine koji ga olakšavaju – rituale (sahrana, posjete prijatelja, crnina), podršku i razumijevanje okoline te prostor da otvoreno govorimo o svojoj boli. No, postoje i gubici koje okolina ne prepoznaje kao one koji izazivaju tugu, pa ih često moramo nositi sami.

Evo nekoliko najčešćih gubitaka za kojima „ne smijemo“ tugovati jer drugi ne priznaju naš gubitak i time ostajemo bez osjećaja sigurnosti i podrške:  

1. Gubitak zbog neproživljenog života ili gubitak jednog dijela same/samog sebe
2. Gubitak potencijala – onoga što je moglo biti: tuga radi odluka koje nismo donijeli, karijera koje nismo ostvarili ili mjesta gdje (ni)smo odlučili živjeti. Mogli bismo ove tuge nazvati žalovanjima za nekim drugim životom. Često srednje godine života izazivaju ovu vrstu tuge – suočavanje s postignutim u vremenu iza nas i (ne)mogućnostima koje vidimo da su još ispred nas. Ne znači da smo neuspješni i da je naš život promašaj, ali često se dogodi u toj dobi da postajemo svjesni svega onoga što željeli ali više ne izgleda realno da će se ostvariti.
3. Gubitak identiteta nakon velikih promjena: čak i kada su promjene pozitive kao npr. postajanje roditeljem ili ozdravljenje nakon teške bolesti, možemo tugovati za svojom starom, slobodnijom, bezbrižnijom verzijom.  
4. Gubitci odnosa kojima uzrok nije smrt
5. Prekid prijateljstva u odrasloj dobi: Kada se ugasi dugogodišnje prijateljstvo, bol može biti jednaka onoj kod romantičnog prekida, ali društvo rijetko nudi rituale podrške (poput sućuti ili utjehe) za “prekid” s prijateljem.
6. Otuđenje od bliskih ljudi: Odluka da se prekine kontakt s roditeljima, braćom ili sestrama, makar bila i opravdana radi loših i povređujućih odnosa. To je trajan, otvoren gubitak jer je osoba živa, ali je nema u vašem životu.
7. Tuga zbog nestanka mentalne prisutnosti (ambivalentni gubitak): Kada je netko koga volite fizički prisutan, ali mentalno odsutan (npr. zbog demencije, Alzheimerove bolesti ili teške ovisnosti). Tugujete za osobom koja je pored vas, ali nije više ona osoba koja je bila.

3. Gubici povezani sa zdravljem i tijelom

• Gubitak povjerenja u vlastito tijelo: Dijagnoza kronične ili autoimune bolesti donosi gubitak osjećaja sigurnosti. Osoba tuguje za vremenom kada nije morala stalno razmišljati o boli, lijekovima i fizičkim ograničenjima.
• Neplodnost i gubici u ranoj trudnoći: Iako se o spontanim pobačajima danas govori otvorenije, tuga zbog nemogućnosti začeća ili gubitka trudnoće u vrlo ranim tjednima i dalje se često proživljava u tišini i izolaciji i zna trajati godinama.

4. Gubici prostora, sigurnosti i kontinuiteta

• Gubitak “sigurnog mjesta” ili doma: Preseljenje iz obiteljske kuće (čak i dobrovoljno) ili gubitak doma uslijed ekonomskih kriza i prirodnih nepogoda. To je gubitak sidra za koje su vezana sva sjećanja.
• Gubitak iluzije o sigurnosti svijeta: Proživljavanje neke traume, potresi, svjedočenje nasilju ili globalne krize mogu preko noći uništiti naš bazični osjećaj da je svijet sigurno i predvidljivo mjesto.

Zašto je važno govoriti o njima?

Kada društvo ne priznaje vaš gubitak, skloni smo sami sebi uskratiti pravo na tugu. Rečenice poput “Nemam pravo plakati zbog ovoga, drugima je gore” ili “Prošlo je već previše vremena, trebam to preboljeti” samo potiskuju emocije, što može dovesti do kroničnog stresa, anksioznosti i depresije. Svaka tuga koja izvire iz osjećaja da smo nešto izgubili – makar to bila samo ideja ili nada – potpuno je legitimna.

Obespravljena tuga, kada ne nalazi izlaz i ne može se izraziti, može proizvesti simptome slične traumi. Kada se tuga više ne može emocionalno integrirati – kada prestane biti nešto kroz što prolazimo i postane nešto što nas potpuno blokira – prelazi u traumu. Emocionalna prepravljenost, disocijacija i hipervigilnost oko situacija koje se dotiču nepriznatog gubitka znakovi su da nosimo više nego što nas živčani sustav sam može obraditi.

Problem je što kada društvo poručuje da vaš gubitak nije važan, dio vas počinje vjerovati u to. Na kraju ne samo da tugujete, već i krivite sebe za tugovanje. Slijedi osjećaj usamljenosti ili osjećaj da nemate pravo na dio ili cijelog sebe.

Svaki skriveni gubitak traži da ga se prizna, prihvati, proradi i integrira u naše iskustvo, u naš život. Ako to ne možete sami ili uz pomoć bliskih osoba, dobro je potražiti stručnu podršku.