Tjelesno kažnjavanje djece

JE LI ŠIBA IZ RAJA IZIŠLA?

Kad netko tuče odraslu osobu, to se zove napad.
Kad netko tuče životinju, to se zove surovost.
Kad netko tuče dijete, to je “za njegovo dobro”.

Koliko često ste čuli od roditelja ili i sami pomislili sljedeće:

• Smatram da svaki roditelj ima pravo odgajati svoje dijete onako kako smatra ispravnim i nema mu nitko pravo braniti koji udarac po guzi svog djeteta
• Djeca koja nikada nisu dobila po stražnjici su razmažena i neodgojena.
• Znamo svi kako djeca znaju biti nerazumna i teško im se riječima može objasniti ono što je dobro, a što nije za njih.
• I mene su moji roditelji u djetinjstvu znali udariti i ispao sam sasvim dobar.

U našim krajevima još uvijek se može čuti stara narodna poslovica da je šiba iz raja izašla. Isto tako, ne mali broj roditelje vjeruje da se prava disciplina i ispravan odgoj ne može postići bez povremenog tjelesnog kažnjavanja djece.

Vremena, društva i spoznaje se razvijaju i mijenjaju. Jednako kao što je danas u društvu neprihvatljivo  nasilje nad ženama, tako je nezakonito i društveno neprihvatljivo nasilje nad djecom.

Tjelesno kažnjavanje ne govori djeci ništa o tome kako se trebaju ponašati. Upravo suprotno, tjelesnim kažnjavanjem se djeca uče lošem ponašanju. Djeca na taj način uče da njihovi roditelji, koje oni vole i poštuju i vide kao glavni model ponašanja, smatraju da je prihvatljivo pribjegavati nasilju kako bi se riješili problemi ili sukobi.

Tjelesno kažnjavanje i drugi ponižavajući oblici kažnjavanja nisu zamjena za pozitivne načine discipliniranja, čiji cilj nije razmaziti djecu, već ih potaknuti na razmišljanje o drugima i o posljedicama svojega ponašanja.

Niz istraživanja iz područja pedijatrije i psihologije znanstveno je dokazalo da su posljedice tjelesnog kažnjavanja višestruke i mnogobrojne. Tjelesno kažnjavanje nije dugotrajno rješenje, ne mijenja ponašanje, potiče agresivnost i ne samo da može dovesti do tjelesnih ozljeda poput ogrebotina, hematoma, oštećenja živaca i loma, već i do teških i trajnih psihičkih posljedica.

Tjelesnim kažnjavanjem dijete postaje nesigurno, gubi samopouzdanje, stvara lošu sliku o sebi, gubi povjerenje u svijet oko sebe i samo postaje nasilno.  Fizička kazna je vrlo stresna za dijete a taj stres može trajati godinama. Fizičko kažnjavanje ponižava dijete, stvara osjećaj straha, ugroženosti i povrede dostojanstva. Dijete gubi interes za učenje, druženje i igru te vjeru u svoje sposobnosti.

Svako nasilje prema djeci ima jednake posljedice kao i nasilje prema odraslima: gledajući kratkoročno, stvara nemir i tjeskobu, nepovjerenje i osjećaje krivnje, a dugoročno razvija nisko samopoštovanje, ljutnju i nasilje. Koliko će se počinjeno nasilje odraziti na kasniji život, ovisi o tome hoće li roditelji preuzeti odgovornost za svoje postupke ili će okrivljavati djecu za njih.

Roditelji imaju posebnu dužnost kod djeteta razviti osjećaj sigurnosti i povjerenja u vlastite sposobnosti. Djeca koja se osjećaju sigurna u sebe, bit će uspješnija u školi, stvarat će bolje odnose s drugima i spremno će se okušati na raznim poljima. Općenito, može se reći da su takva djeca sposobnija nositi se s različitim životnim situacijama. Dijete, koje nema povjerenja u vlastite sposobnosti i nema osjećaj sigurnosti, u adolescenciji češće postaje maloljetnički delinkvent, postiže niži rezultat u školovanju, poseže za drogom, razvija depresiju, ima problema s hranjenjem (anoreksija i bulimija), skloniji je samoubojstvu.

U mnogim slučajevima tjelesno kažnjavanje može ugroziti dječja prava na odgoj, razvoj, zdravlje, pa čak i njihovo pravo na život; ono može ozbiljno nauditi djeci u tjelesnom i psihičkom smislu; ono uči djecu da je nasilje prihvatljiva i odgovarajuća strategija za rješavanje sukoba ili za prisiljavanje ljudi da rade ono što drugi žele; ono nije učinkovito kao sredstvo discipliniranja. Postoje pozitivni načini za podučavanje djece, ispravljanje njihovog ponašanja ili njihovo discipliniranje, koji su bolji za razvoj djece i koji pridonose izgradnji odnosa na temelju povjerenja i uzajamnoga poštivanja.

Nasiljem nad djecom zatvara se začarani krug nasilja, generirajući nove nasilnike. Djeca koja su trpjela nasilje bilo kojeg oblika i sama su češće nasilnici, bilo da vrše nasilje prema sebi samima, nasilje nad vršnjacima, nasilje prema intimnim partnerima, i naposljetku, nasilje prema svojoj djeci.

Premda nije svaki agresivan i nasilan čin nad djetetom isti, istina jest da se prava disciplina ne temelji na sili. Prava disciplina i odgoj nastaje iz razumijevanja, uzajamnog poštivanja i tolerancije. Zadatak roditelja je voditi svoju djecu, podržavati ih dok sazrijevaju i učiti ih samodisciplini. Discipliniranje je pomaganje djetetu  da nauči kako se prihvatljivo ponašati, kako kontrolirati svoje ponašanje i složiti se i ostvariti suživot s obitelji i prijateljima.

I za kraj, dobro je i ovo znati:

U Republici Hrvatskoj stvoren je respektabilni zakonski okvir na području zabrane tjelesnog kažnjavanja djece. Ustavnim odredbama propisano je da nitko ne smije biti podvrgnut bilo kakvom obliku zlostavljanja, a ustavno pravo na život bez nasilja razrađeno je posebnim propisima.

Zakonom o zaštiti od nasilja u obitelji pojam nasilja u obitelji određuje se kao prekršaj. Ovaj Zakon određuje kazne za nasilne počinitelje. Član obitelji koji počini nasilje kažnjava se za prekršaj novčanom kazno u iznosu od najmanje 2.000,00 ili kaznom zatvora do 90 dana. Član  obitelji koji ponovi nasilje u obitelji kažnjava se za prekršaj novčanom kaznom u iznosu od najmanje 6.000,00 kuna ili kaznom zatvora od najmanje 30 dana.

Svatko je dužan obavijestiti centar za socijalnu skrb o kršenju djetetovih prava, a posebice o svim oblicima tjelesnog ili duševnog nasilja, zlouporabe, zanemarivanja ili nehajnog postupanja, zlostavljanja ili izrabljivanja djeteta. U slučaju svake ovakve prijave centar za socijalnu skrb je dužan, odmah po primitku obavijesti, ispitati slučaj i poduzeti mjere za zaštitu djetetovih prava. Ovim Zakonom je predviđen niz mjera koje nadležne institucije mogu poduzeti u slučajevima kada se utvrdi kršenje djetetovih prava.