“Unaprjeđenje poticajnog ozračja u udomiteljskim obiteljima” – psihoedukativne radionice
Jedna od aktivnosti projekta “Unaprjeđenje poticajnog ozračja u udomiteljskim obiteljima”, kojeg provodimo u partnerstvu sa Centrom za socijalnu skrb Varaždin i Udrugom udomitelja “Nada” Ivanec, je provedba psihoedukativnih radionica za udomitelje i udomljenu djecu. Provedeno je šest radionica za udomitelje, teme radionica su bile: Proces prilagodbe na udomiteljsku obitelj, Nošenje s agresivnošću djeteta, Kako raditi s djetetom koje ima poremećaj pažnje, Izgradnja identiteta udomljenog djeteta, Pomoć djetetu s traumatskim iskustvom te Kako sačuvati svoje mentalno zdravlje. Radionice za udomitelje provodile su naše suradnice psihologinja Jasna Špoljarić, socijalna radnica Ivana Ivša i psihologinja Marijana Mačković.
Psihoedukativne radionice za djecu vodile su stručne suradnice Siriusa – psihologinja Sanja Bijelić i sociologinja Tena Šimek te suradnica Udruge udomitelja “Nada” Ivanec, socijalna radnica, Katarina Maček. Teme psihoedukativnih radionica za djecu bile su: Moj dolazak u udomiteljsku obitelj, kako se nositi s ljutnjom i neugodnim osjećajima, usvajanje novih znanja i vještina, Tko sam ja? (Slika o sebi), Tužni i bolni trenutci i gubici, Kako organizirati svoje slobodno vrijeme.
Materijali sa radionica koristiti će za kreiranje Radne bilježnice koja će udomiteljima olakšati rješavanje problema s kojima se udomljena djeca suočavaju. Radna bilježnica će biti pisana razumljivim jezikom i sadržavat će i dječju perspektivu kako bi bila što primjerenija i prikladnija za uporabu.
U nastavku vam donosimo djelić atmosfere i neke od korisnih materijala koji će biti uključeni u Radnu bilježnicu.
Projekt financira Ministarstvo socijalne politike i mladih.
Dječje izjave i crteži sa psihoedukativnih radionica:
“Tužan događaj u mom životu bio je kada sam napustila obitelj i došla u novu udomiteljsku obitelj. Osjećala sam se jako tužno, ali nisam to pokazivala jer sam bila hrabra i prihvatila situaciju takvu kakva je. Kada bi me uhvatila tuga, sjela bih na svoj krevet i slušala glazbu. Usrećila bi me i moja plišana žabica koju sam ponijela sa sobom u novu obitelj.” (K. 8. raz.)
“Neugodni osjećaji me najčešće uhvate kada me netko povrijedi ili iznevjeri moje povjerenje. Zbog toga se jako loše osjećam. Najčešće odem sama prošetati ili odem u svoju sobu crtati ili slušati pjesme. Pomaže mi kada nekome ispričam kako se osjećam pa mi ta druga osoba da savjet.”
Savjet kojeg bih dala drugoj djeci: Razgovarajte s nekim tko vam može pomoći! (I. 6.raz.)
“Kada se loše osjećam, kada sam tužna, ljuta ili kad imam nekakav problem najčešće me utješe udomitelji. Biološke roditelje ne viđam tako često, udomitelji me bolje poznaju jer sam već osam godina u udomiteljskoj obitelji. Biološki roditelji bi me isto ponekad pokušali utješiti, ali često ne znaju što treba reći, ne znaju što bi meni pomoglo ili često ne kažu ništa, a to mi najmanje pomaže.” (M.7.raz.)
