Kriza kao prilika – Važnost obitelji u odgoju djeteta

Obitelj je osnovna društvena jedinica, prvi kontakt djeteta sa svijetom i prva stanica na putu njegova odrastanja. Obitelj i odnosi unutar obitelji temeljni su za razvoj zdravog pojedinca.

U obiteljskom okružju dijete stječe prva iskustva, uči na temelju roditeljskog ponašanja, formira mišljenje i stavove, razvija svoje osobne potencijale i socijalne odnose. 

Stoga je obitelj i odnos roditelja najznačajniji čimbenik razvoja pojedinca i njegove cjelokupne ličnosti. Kakav će čovjek dijete postati ovisi o tome kakvi su odrasli bili kao roditelji.

Obiteljski život i obiteljske zajednice drastično su se promijenile. Sve veći broj razvoda brakova, izvanbračnih zajednica, jednočlanih kućanstava, samohranih obitelji u raznim kombinacijama upućuju na velike promjene i raspad tradicionalne obitelji (“dok nas smrt ne rastavi”). Dok je nekoć  otac bio taj koji je u obitelji bio apsolutni autoritet financijski skrbeći  za obitelj, danas ta uloga nije toliko naglašena.  Tako se majke se sve više odlučuju na ulogu majke i zaposlene žene, sve je više mladih majki koje odlučuju prekinuti rodiljni dopust pa brigu o djeci sve više preuzimaju plaćene dadilje i bake. U novonastalim uvjetima članovi obitelji nažalost, sve manje vremena provode zajedno, pa je obitelj sve manje središte života njezinih članova. Istovremeno, od odgojno-obrazovnih ustanova se očekuje veći odgojni angažman i preuzimanje nekih obiteljskih funkcija. Dok se odgojno-obrazovni djelatnici žale na sve veći porast devijacija u ponašanju djeteta pripisujući ih roditeljskom (ne)odgoju, drugi pak ističu da se u školama premalo važnosti pridaje učenju osnovnih životnih vještina i vrijednosti, pri čemu škole zanemaruju odgojni karakter. Treći pak krive medije koji isključivim interesom za povećanje gledanosti i stjecanje profita niti ne pokazuju interes za odgoj djece. Nažalost, takvo”prebacivanje loptice” slama se na dječjim leđima. Jer istina jest da je nemoguće optužiti samo jednog aktera za sve ono što je loše.

Sve to uvelike dotiče djecu i utječe na njihove živote i odrastanje, čak i kada se čini da su premalena da bi razumjela što se događa. Čak će i novorođenče do druge godine života osjetiti  promjene u svojoj okolini i kod osoba koje se brinu o njemu.

Premda obitelj ima najvažniju ulogu u odgoju i psihosocijalnom rastu i razvoju djeteta, roditelji, zbog niza objektivnih razloga (borba za egzistenciju, nedovoljna upućenost) ali i subjektivnih razloga (nedovoljna osjetljivost za potrebe svoje djece, nepronalaženje vremena za kvalitetno provođenje slobodnog vremena i komunikaciju sa vlastitim djetetom) često nisu u mogućnosti svojoj djeci pružiti poticajno okruženje i dati smjernice za optimalan razvoj njihovih potencijala. Zato se sve više očekuje da vrtići i škole, u kojoj djeca ipak provode najviše vremena, trebaju kvalitetnijim programom prevenirati, a ne samo intervenirati na pojavu nepoželjnih oblika ponašanja.

Kad su u pitanju mediji, obzirom na količinu izloženosti nasilju i neprimjerenim sadržajima te minimalno bavljenje odgojem djece od strane odgovornih aktera, ne treba iznenađivati pojava porasta sve većeg broja devijantnih ponašanja kod djece i mladih.

Unatoč činjenici da cjelokupna okolina formira dijete i utječe na njegov psihosocijalni razvoj ipak je obitelj ta koja ima najveći utjecaj i može najviše pridonijeti njegovu razvoju.

Od suvremenih kompetentnih roditelja se očekuje stalna spremnost za izazove roditeljstva i otvorenost za učenje. Zadaće koje se stavljaju pred roditelja uistinu su zahtjevne i složene, a roditeljska je uloga mnogim majkama i očevima jedan od najvećih životnih izazova.

Projekt Kriza kao prilika financiran je od strane Središnjeg državnog ureda za demografiju i mlade.