Je li ponekad teško biti empatičan?

 

Gotovo svakodnevno svjedočimo nasilju oko nas. Vidljivo je na portalima u crnim kronikama, u vijestima, u tiskanim medijima. Na društvenim mrežama se vode pravi ratovi neistomišljenika, uz vrijeđanja i prijetnje. Femicid, obiteljsko nasilje, vršnjačko nasilje… svatko bi znao ponuditi bar nekoliko primjera. Ponekad nam se čini da su vodeće vrijednosti bezosjećajnost i vlastiti probitak, a ne briga za druge i zajednicu u cjelini. Kao da smo zaboravili koliko je ljepše, ugodnije, zdravije, poticajnije živjeti u društvu u kojem prevladava briga za druge, osobito ranjivije, a uvažavanje razlika i razumijevanje stvara podlogu za suradnju i ubrzava napredak i dobrobit svih članova. Što nas onda sprječava da se povežemo s drugima, da osjetimo empatiju prema onima oko nas i damo si priliku živjeti u sigurnom i poticajnom okruženju.

Empatiju definiramo kao sposobnost da emocionalno shvatimo što drugi ljudi osjećaju, vidimo stvari s njihove točke gledišta i zamislimo sebe na njihovom mjestu. Empatija omogućuje ljudima da razumiju druge i da se s njima povežu. Ona je nužna preteča intimnosti, povjerenja i pripadnosti. Omogućuje nam da spoznamo što znači „hodati u cipelama druge osobe“ i da ne zatvaramo oči pred patnjama drugih. Empatija ne podrazumijeva znati kako bismo se mi ponašali i osjećali u situaciji u kojoj se druga osoba nalazi. Ona znači osjetiti kako se druga osoba osjeća u situaciji koju nam opisuje, a na taj način ona više nije usamljena u svojoj boli i zna da je netko uz nju u teškom trenutku.

Koliko god jednostavno zvučalo – samo trebaš osjetiti kako je drugoj osobi – iskustvo nam govori da to i nije tako lako kako se čini. Ne ulazeći sada u objašnjavanje osobnosti koje su izuzetno okrutne i hladne, osvrnut ćemo se na situacije kada, inače empatične osobe, nisu sposobne iskazati ju.

Ponekad je teških iskustva oko nas tako puno (rat, pandemija, potres…) da je pre bolno dozvoliti si biti empatičan. Preopterećenost situacijom u kojoj se nalazimo može nas onesposobiti da osjetimo tuđu patnju i pružimo pomoć. Zamor suosjećanjem je poznat fenomen kojem su izložene osobe pomažućih struka (socijalni radnici, psiholozi, liječnici i sl.) ali ni ostali nisu imuni na njega kada su okolnosti teške. Dolazi do toga da se osjećamo otupjelima na patnju oko nas i u svijetu. Stalna izloženost patnji kojoj se ne nazire kraj najčešće bude okidač za pojavu zamora suosjećanja. Prirodno je da izbjegavamo sve ono što nas podsjeća na agoniju kako bismo se zaštitili jer empatija nema neograničene resurse.

Iskazivanje empatije može biti osobito teško osobama koje su doživjele traumu te razvile nepovjerenje u druge. Također, osobe koje su izrazito osjetljive i empatične mogu smatrati da je potrebno iskazivati empatiju i suosjećanje svima, ne uzimajući u obzir svoje resurse i kako će se to odraziti na njihovo zdravlje što vodi do zamora suosjećanja.

Neki izbjegavaju iskazivanje empatije radi loših iskustava iz prošlosti kada su njihove granice bile narušene. Na taj način se štite ali gube priliku da s drugima ostvare intimnost i povezanost.

S pravilno postavljenim granicama veća je vjerojatnost da će osobe iskazati empatiju prema drugima. Treba dobro sebe upoznati i postati svjestan svojih granica, a one se mogu vremenom i mijenjati. Ne znači da postavljanjem granica odbacujete ljude oko sebe i zatvarate se za pružanje pomoći. Samo trebate jasno dati do znanja što možete i/ili ne možete u određenoj situaciji i koji su razlozi tomu. Ako druga strana ne poštuje vaše granice ni nakon vašeg objašnjenja, možda trebate razmisliti je li taj odnos za vas dobar.

Najvažnije je biti svjestan svojih mogućnosti, pratiti znakove preopterećenosti i znati koji su izvori koji donose radost u vaš život te ne zaboraviti da se njima posvetite kako biste imali snage za druge. Tada možete poraditi i na vježbanju empatije:

• Pažljivo slušajte druge – nije uvijek jednostavno kao što zvuči. U razgovoru s drugima često smo usmjereni na sebe i svoje emocije ili samo čekamo priliku da nas dođe red da govorimo pa zaboravljamo s pažnjom slušati sugovornika. Aktivnim slušanjem drugima dajemo priliku da se izraze i da osjećaju kako ih razumijemo. To znači kako trebamo obratiti pažnju i na neverbalnu komunikaciju. Ne samo sugovornika (npr. govori ili tiho i polako možda je tužan ili umoran) nego i na vlastitu neverbalnu komunikaciju (npr. smješkanje, kimanje s odobravanjem umjesto sjedenje s prekriženim rukama).
• Zapitkujte sugovornika kako biste ga bolje upoznali i pokušajte razumjeti njegov stav i osjećaje i kada se ne slažete s njim.
• Tražite sličnosti koje imate a nemojte se usmjeriti na traženje razlika među vama.
• Dozvolite si da budete ranjivi i govorite o svojim osjećajima.
• Otvorite se prema novim iskustvima kako biste imali bolji uvid u to kako se drugi osjećaju u nekoj situaciji.
• Sjetite se vremena kada je vama trebala empatija i kako su vam drugi pomogli svojim ponašanjem.

Empatijom se povezujemo s drugima i izgrađujemo čvršće odnose te smanjujemo konflikte. Ukratko,  gradimo sretnije zajednice.