Roditelji i školsko gradivo – kako idu zajedno?

learning-togetherMnogi roditelji nailaze na česte i nerješive nedoumice kada se nađu u situaciji da trebaju svojem djetetu pomoći oko njihovih školskih obaveza. Nisu sigurni trebaju li se i koliko uopće „petljati“ u to područje, koliko je to njihova zadaća, a koliko samog djeteta da razvije vlastite radne navike, motivaciju i ustrajnost u rješavanju prepreka koje se pred njim ukažu. Iako se većina procesa učenja odvija u školskom okruženju, roditeljski dom je pravo mjesto za razvoj radnih navika, discipline, kao i pružanja podrške na putu razvoja samostalnog i samopouzdanog djeteta.

Kao preduvjet za uspjeh u akademskom okruženju svakako treba navesti motivaciju, našeg unutarnjeg pokretača, naše gorivo koje nam omogućuje da se uopće upustimo, da ustrajemo i da uspješno izvršimo neku aktivnost. U složenim kognitivnim aktivnostima kao što je učenje, motivacija ima značajnu ulogu. Kao najjačom motivacijom kod djece se pokazuje ona unutarnja. Djeca koja su vođena unutarnjom motivacijom ne trebaju poticaje, podsjećanja i opomene iz okoline. Kada smo motivirani iznutra za neku aktivnost ili zadatak, uopće ga ne doživljavamo kao obavezu već ga obavljamo s voljom i u neograničenim količinama. Djeca će biti motivirana iznutra jedino ako zadatak ili obavezu koja je pred njima smatraju zanimljivom, osobno važnom ili korisnom. To mora biti nešto što će zarobiti njihovu pažnju, nešto što im je blisko i poznato i nešto s čim će se moći lako poistovjetiti, nešto što lako može postati dio njihovog identiteta.

Školsko gradivo koje je djeci prezentirano na dalek, suhoparan i nezanimljiv način nema baš prevelike šanse da postane dio njihovog osobnog svijeta ili da ih potakne na dodatno istraživanje te teme. Nerijetko se događa da djeca sanjaju npr. da postanu arheolozi ili astronauti jer su s roditeljima posjetili zanimljivu interaktivnu izložbu, pogledali dokumentarac ili u školi imali poseban sat u prirodi. Ono što dijete nauči vlastitim istraživanjem ostaje puno dulje i dublje zapamćeno od onog što obavlja iz obaveze ili preko volje. Djeca koja su motivirana iznutra puno dulje ustraju u zadacima, manje odustaju i kao što je već navedeno, dublje pristupaju gradivu. Za održavanje razine motivacije na pristojnoj razini djeci je potrebno iskustvo ovladavanja, odnosno da imaju iskustvo da su u nečemu uspješni, da su zadatak obavili dobro i u skladu s vlastitim očekivanjima i očekivanjima njima bliskih i važnih osoba.

Na tragu toga dolazi i angažman roditelja oko školskih obaveza koji, ako gledamo u vremenskoj perspektivi nikada nije bio veći. Nisu nam strani roditelji koji znaju napamet raspored svih obaveza svoje djece, najsvježije lekcije iz svih predmeta, datume pismenih i usmenih provjera znanja, dinamiku razrednih odnosa, koji imaju broj učiteljice na brzom biranju itd. Oni su tu da uskaču kad god dijete posrne, zapne, da nadgledaju, interveniraju u školi. U najvećem broju slučajeva je razlog za roditeljsku pretjeranu brigu njihov strah od toga da postanu „loši roditelji“. Također, često akademski neuspjeh djeteta promatraju kao vlastiti. Problem sa pretjeranim angažmanom roditelja u kojem uklanjanju svaku prepreku na dječjem putu rješavanja problema i izvršavanja obaveza jest taj da djetetu zapravo šalju poruku: „Ti to sam ne možeš učiniti, pa evo ja zato uskačem“. Na taj način će dijete nakon nekog vremena u to i povjerovati što će se snažno odraziti na njegovu samostalnost i stvaranje osobne odgovornosti za vlastite obaveze i zadatke.

Roditelji koji uspiju dobro balansirati između ljubavi i kontrole će znati postaviti dovoljno čvrste granice i ostaviti dovoljno prostora za samostalni razvoj djetetove znatiželje, odgovornosti i samostalnosti. Možda paradoksalno zvuči, ali samostalnosti djeteta najviše odgovara okolina koju karakteriziraju razumno postavljene granice. Granice su tu da djetetu daju strukturu i smanje prevelik broj izbora i podražaja iz okoline koji pogubno djeluju na unutarnju motivaciju. Ovdje vrijedi pravilo, manje je više.

Važno je naglasiti da iako dijete u nekom određenom predmetu ili pak vremenskom periodu ne uspijeva zadovoljiti visoke kriterije našeg preopterećenog i pomalo rigidnog obrazovnog sustava, to ne znači da isti malac neće u svojoj odrasloj dobi biti u prilici pokazati sve svoje potencijale i biti uspješan u poslu kojim će se baviti. Vrlo često se školski neuspjeh pripisuje niskim sposobnostima učenika, što svakako ne treba biti pravilo. Savladavanje školskog gradiva podrazumijeva niz složenih paralelnih procesa poput motivacije, razvijene pažnje i koncentracije, vještina čitanja i razumijevanja, ulaganja truda, ustrajnosti itd. Dovoljno je da u jednom od tih procesa dođe do zastoja pa da rezultat svega bude akademski podbačaj. Također je bitno djetetu objasniti da i samo vježbanje, učenje, čitanje pogoduje razvoju njegovih sposobnosti, te da mozak možemo vježbati kao i svaki drugi mišić u tijelu. U tom procesu veliku ulogu imaju učitelji koji mogu kroz poticanje uspješnog ovladavanja kod učenika kroz zadavanje zadataka i obaveza primjerenog intenziteta u kojima se zapravo svako dijete može dokazati i uspjeti.

Sve ovo navodi na činjenicu koju roditelji vrlo često zanemaruju, a ta je da djeci zapravo uopće nije lako suvereno „plivati“ kroz more zahtjeva koje pred njih stavlja obrazovni sustav. Često roditelji komentiraju dječje postupke iz isključivo vlastite perspektive: „Ja sam tu matematiku kao od šale rješavao“ ili „Pa kako to ti to nije jasno, ja sam to sve samostalno učio, nisu mi bile potrebne instrukcije“. Roditelji često zanemaruju uzeti u obzir kontekst u kojem njihova djeca danas odrastaju u kojem šarene reklame privlačno iskaču iza svakog ugla, ekrana i zvučnika, u kojem su crtići na televiziji 24 sata dnevno, 7 sati tjedno, u kojem se igralište ili kino nalazi u gotovo svakom kvartu, u kojem su dječji prsti spretniji u rukovanju zaslonima osjetljivim na dodir nego u držanju olovke i sl. Pokušajte u tom moru podražaja usmjeriti pažnju na školu i učenje, gdje se još uvijek piše kredom, mora sjediti uvijek na istom mjestu, gdje se domaće zadaće moraju pisati nalivperom, a u jednom danu slušaju o nekoliko sasvim nepovezanih stvari. Djeci je potreban saveznik u ovoj plovidbi, koji će ga znati u pravom trenutku znati pogurati u smjeru razvoja njegovih vlastitih potencijala, vještina i interesa.

You may also like...