Nasilje među mladima i kako ga zaustaviti – što društvo može učiniti?

Nasilje među mladima i kako ga zaustaviti – što društvo može učiniti?

Nasilje je pojava koja se zavukla u sve pore suvremenog društva. Jedan od oblika nasilja o kojem se sve više govori je i ono među mladima koje je često prisutno u hodnicima i prostorima škole – vršnjačko nasilje (engl. bullying). Dvorana za tjelesni odgoj, WC i školske kantine postale su najnesigurnija mjesta za značajan broj hrvatskih školaraca. U posljednje vrijeme, škole u sve većem broju nastoje u svoj sustav implementirati programe prevencije i suzbijanja nasilja u školi, odnosno vršnjačkog nasilja. Uvođenjem ovih programa škole nastoje dobiti akreditaciju/status mjesta nulte tolerancije na nasilje i tako omogućiti svojim učenicima što sigurniji i kvalitetniji boravak u školi. Iako su se programi u borbi protiv nasilja pokazali uspješnima – nasilje u školi se i dalje događa.

Nasilje može imati loše posljedice po dobrobit ne samo onoga koji je nasilju izložen, već i po samog nasilnika, kao i po djece koja svjedoče nasilju. Dakle, osim učenika koji izravno vrše nasilje nad vršnjacima, učenici koja promatraju nasilje i ništa ne poduzimaju također pridonose patnji koju doživljava žrtva. Nasilje je pojava koja sve njegove sudionike zapravo čini žrtvama: dijete koje doživljava nasilje opkoljeno je nasilnikom i promatračima, pri čemu se osjeća bespomoćno i manje vrijedno gledajući kako ga okolina napada; nasilnik je pritom dijete koje svoje poteškoće izražava putem agresije, a promatrači su ona djeca koja su u prilici učiti pogrešna ponašanja ili su pak uznemirena onim čemu svjedoče strahujući za vlastitu dobrobit.

Što čine djeca koja promatraju nasilje? Iako su djeca senzibilizirana o problemu nasilja i uglavnom poučena da ga treba prijaviti – većina ih ne reagira na nasilje koje vidi. Ono se što uči djecu je da se brinu za sebe i ne „tužakaju“, pa djeca to i čine. Na taj način djeca – promatrači većinom ne reagiraju jer se boje nasilnika i strahuju da sama ne postanu žrtve, dok neka nauče da je biti nasilnik sigurno i moćno, pa se i sama uključe u nasilno ponašanje. Promatrači se uglavnom s vremenom naviknu na nasilje i počnu ga doživljavati kao nešto uobičajeno, pa je i odgovornost da se nasilje prijavi sve manja.

Tko je odgovoran? Koga kriviti? Roditelje? Škole? Djecu?

Prvo što treba istaknuti je da nasilje nije urođeno – nasilje se uči. Već u dojenačkoj dobi djeca u nekoj mjeri mogu suosjećati s drugima i prepoznavati emocije kod ljudi oko sebe. S druge strane, u osnovi nasilja je prezir prema drugima. Nasilnik nije ljut jer ga je netko povrijedio, već osjeća prezir i želju da drugoga povrijedi bez postojanja ikakve prethodne provokacije od druge osobe. Ponekad je dovoljno da ga druga osoba nečime iritira i tako pobudi na nasilje, ponekad se želi „iskaliti“ na slabijem od sebe ili dokazati se pred vršnjacima kao moćan i dominantan. Prezir koji nasilnik osjeća prema djetetu nad kojim vrši nasilje, proizlazi iz toga što nasilnik slabo suosjeća s drugima, pa tako i sa žrtvom. S obzirom da ne empatizira sa drugima, nasilnik svoju metu ne promatra kao osobu sa svojim osjećajima i potrebama, vrijednu poštivanja i sa dostojanstvom, već poput objekta koji može koristiti kako bi se zabavio i dokazao svoju moć. Nasilnici uglavnom nisu svjesni količine patnje koje nanose svojom agresijom. Oni nasilje koriste jer su naučili da se takvim ponašanjem dolazi do određenog cilja. Također, ponašanja drugih skloni su interpretiati kao neprijateljska, čak  onda kao to ona nisu.

Budući da se nasilno ponašanje uči, odgovornost je na roditeljima i društvu – cjelokupno društvo djecu i mlade uči biti društvenim bićima, pa ih tako uči i biti nasilnim društvenim bićima. Najvažnije je da djeca dobiju poruku i shvate da je nasilje nedopustivo i štetno za njih bez obzira nađu li se u ulozi nasilnika, žrtve ili promatrača nasilja. Na taj način djeca koja promatraju nasilje mogu osjetiti i veću odgovornost da učine ono što ih se uči – prijaviti nasilje.

network-577025_960_720

Roditelji imaju vodeću ulogu u prenošenju vrijednosti i svjetonazora svojoj djeci, a ono o čemu ih najsnažnije podučavaju jesu vlastita ponašanja i ono što čine. Treba uzeti u obzir da djeca vrlo spretno preuzimaju obrasce koje vide od roditelja za svoja ponašanja. Ako dijete nauči od roditelja da se neke osobe ne treba smatrati ravnopravnima i zaslužuju da ih se povrijedi ili se djetetu šalje poruka da je svijet neprijateljsko mjesto, vjerojatnije je da će dijete nastojati „preživjeti“ u takvom svijetu i uključiti se u nasilna ponašanja i/ili podržavati nasilje. Da, u redu je upozoriti dijete na opasnosti u društvu, ali treba imati na umu da nasiljem neće postići uredno i uspješno funkcioniranje u društvu.

Škole su krenule u ozbiljan projekt podučavanja svojih učenika i djelatnika o nasilju, senzibiliziranju o nasilju te rada na prevenciji i suzbijanju istog. Ovakvi projekti dali su pozitivne rezultate iz čega se može zaključiti da se edukacijom i osvještavanjem može postići to da škole postaju mjesta gdje se mlade odgaja kao buduće tolerantne i uvažene članove zajednice.

I naposljetku – društvo.

Društvo se sastoji od roditelja, odgojno-obrazovih institucija i svih nas. No, društvo u kojem živimo je među sobom podijeljeno. Podijeljeno je u grupe prema različitim svjetonazorima i osobinama. Prema teorijama iz područja socijalne psihologije, ljudi imaju potrebu pripadati nekoj grupi kako bi očuvali samopoštovanje i imali intregritet i to je u redu. No, nastojanje da sebe definiramo kao pripadnika grupe može biti opasno ako prema drugim grupama osjećamo netrepeljivost. Ljudi su podijeljeni oko svjetonazora, političke pripadnosti, religioznosti i drugih uvjerenja, što je potpuno u redu. No, onda kada ljude koji „spadaju u drugu grupu“ jer se po nekim osobinama/uvjerenjima razlikuju od nas počnemo tretirati kao manje vrijedne i ne uvažavati ih kao različite – stvaramo plodno tlo za nasilje. Upadamo u poziciju da nam nedostaje suosjećanja, a u nama raste netrepeljivost jednih prema drugima i druge neugodne emocije. Što možemo učiniti da takve emocije smanjimo – možemo li mijenjati druge ljude, njihova ponašanja i uvjerenja? Teško. Želimo li mlade ljude odgajati na način da u njima raste netrepeljivost jer se ne slažu sa različitima od sebe? Prezir i mržnja emocije su koja mogu biti jako opasne ako ih dugo držimo i „njegujemo“ u sebi. Radi se o emocijama koje otežavaju osobi da uredno svakodnevno funkcionira kao sposobnan i odgovoran član društva, a nepovoljno utječu i na zdravlje. Ono što možemo učiniti kako bi prevenirali nasilje među mladima jest učiti ih toleranciji, razumijevanju i uvažavanju drugih, suosjećanju i moralu. Tome ih najbolje možemo naučiti ako svatko počne od sebe – treba njegovati zdrave odnose s drugima i biti tolerantan kako bi nam život bio kvalitetniji. Obrazovanjem i građanskim odgojem te svojim ponašanjem možemo pomoći mladima da budu zdravi i sretni članovi društva i ostvare svoj potencijal.

 

You may also like...