Kako roditelji mogu pomoći djetetu koje je izloženo nasilju
Što učiniti kad je vaše dijete žrtva nasilja u školi?
Vršnjačko nasilje (engl. bullying) podrazumijeva svjesno i namjerno nanošenje boli drugom učeniku/djetetu i uglavnom se ponavlja. Može biti fizičko i tada uključuje udaranje, naguravanje, ozljeđivanje, oštećivanje imovine i slično. Verbalno nasilje uključuje ismijavanje, vrijeđanje, psovanje, davanje pogrdnih imena i/ili nadimaka, a emocionalno ili psihičko događa se kroz ignoriranje, širenje glasina i izoliranje iz grupe prijatelja. Za razliku od zadirkivanja koje je dio zdravih vršnjačkih odnosa i u kojem je dijete prihvaćeno, nasilje uključuje jasno isključivanje ili odbacivanje žrtve koja je najčešće po nekim osobinama slabija od nasilnika – slabije tjelesne građe, nižeg samopoštovanja, slabijih socijalnih vještina i slično. Nasilje može imati ozbiljne posljedice po tjelesno i mentalno zdravlje djeteta. Lakše ga je spriječiti nego prekinuti i stoga je djetetu koje je žrtva u svakom pogledu potrebna pomoć, a iznimno važni saveznici u „preživljavanju nasilja“ su njegovi roditelji.
Što učiniti ako je vaše dijete žrtva?
Kad doznate za nasilje kojem je izloženo vaše dijete ili vam se ono samo požali, nekim biste mu postupcima u najboljoj namjeri mogli još više otežati patnju s kojom se nosi.
Što NE pomaže:
“Zašto mi nisi rekao?!”– Nemojte očekivati da će vam dijete odmah ispričati da doživljava nasilje. Dijete izloženo nasilju često se osjeća posramljeno, misli da prijavom nasilja neće puno postići i strahuje da ga prijavljivanje može dovesti u još veću nevolju. Razgovarajte s djetetom i otvoreno ga pitajte o odnosima s vršnjacima. Kad vam prizna, pokušajte ne postavljati puno pitanja i tako oblikovati njegove odgovore – slušajte ga aktivno i tako ćete doznati najviše informacija.
Nemojte umanjivati problem – Nasilnik ga nije slučajno udario, već ga je htio povrijediti. Ukoliko se ne radi o benignom zadirkivanju nego o pravom nasilju s ciljem učestalog povrjeđivanja, vaše dijete je vrlo uznemireno svakodnevnim provokacijama. Osjeća strah, tjeskobu i ljutnju i ono što najviše treba jesu razumijevanje i empatija. Vi kao roditelj jedna ste od najutjecajnijih osoba u njegovu životu i zato je vrlo važno kako se postavite prema onome što vam ispriča. Ako podcijenite ono što mu se događa, dijete će se osjećati manje vrijedno i misliti da nije sposobno samo riješiti problem koji ima.
„Ako te udari, ti mu vrati, tako da mu više nikad ne padne na pamet da te udari!“ – Djetetu svakako trebate dati do znanja da je nasilje apsolutno nedopustivo. Ukoliko mu kažete da uzvrati istom mjerom, šaljete mu poruku da je nasilje ipak u nekim situacijama dopustivo. Iako se uzvraćanje može činiti poštenim, zapravo je i dugoročno vrlo štetno. Djeca koja trpe nasilje povrijeđena su i često imaju potrebu osvetiti se nasilniku. Kod osvećivanja nasilniku, nasilnik postaje još razdražljiviji i često se među obje strane dodatno produbi osjećaj prezira i nesnošljivosti. Djeca koja planiraju osvetu zapravo počnu sijati u sebi osjećaj bijesa prema osobi kojoj se kane osvetiti. Dolaze u školu sa planom osvete, dok ih istodobno prožima strah i ljutnja. Često i žrtve na taj način mogu postati nasilnici, samo kako bi prestali biti u ulozi žrtve. Dijete koje na nasilje uzvraća nasiljem može se naći u „začaranom krugu“ u kojem se ne može točno utvrditi tko je prvi počeo, pa je naposljetku i ono biva kažnjeno od škole nekom disciplinskom mjerom.
Ignoriranje i izbjegavanje nasilnika – ignorirati nasilnika je vrlo teško. Bez obzira trpi li udarce ili ismijavanje, djetetu je teško sa zlobnih provokacija preusmjeriti pažnju na školsko gradivo i praćenje nastave. S druge strane, usmjerenost na izbjegavanje nasilnika dodatno produbljuje tjeskobu i strah, a to je nasilniku „poziv“ za novi napad.
Ne napadajte nasilnika, njegove roditelje i/ili školu – Ukoliko sami „uzmete stvar u svoje ruke“ i krenete upozoravati nasilnika, vašem će djetetu to biti poruka da je još više bespomoćno nego što je mislilo. Također, roditelji nasilnika mogu zauzeti obrambeni stav i optužiti vaše dijete. Nasilje obavezno prijavite školi, informirajte učitelja/icu, razrednika/icu i/ili stručni tim škole. Škola je vaš vrlo važan suradnik u procesu suzbijanja nasilja! Iako možete osjetiti razočaranje u školu ako nasilje nije spriječeno, pokušajte regulirati vaše emocije i razumjeti djelatnike škole. Zadaća škole je osigurati sigurno okruženje i spriječiti nasilje, no ponekad je to vrlo zahtjevno. Nasilna se ponašanja često događaju dalje od pogleda nastavnika i djelatnika, teže ih je dokazati i često su suptilna – za nasilje znaju ponekad jedino nasilnik i žrtva. Stoga, budite strpljivi. Pokušajte biti što manje ogorčeni školom ukoliko se nasilje nije uspjelo zaustaviti. Vaše dijete već ima dojam o školi kao mjestu koje nije baš sigurno, pokušajte ne izazvati kod njega još veći otpor prema školi.
Kako pomoći djetetu da se nosi sa nasiljem u školi?
1. Pružite mu utjehu i pokažite empatiju – Pokažite djetetu da suosjećate s njim i da ste tu za njega. Dajte mu do znanja da vam je žao jer mu se događa nešto što se nikome ne bi smjelo događati. Dobro je da dijete zna da je sada normalno osjećati se tužno, ljuto ili uplašeno. Dopustite djetetu da proradi ljutnju i neugodne emocije umjesto da ih nakuplja u sebi.
2. Razgovarajte o problemu nasilja – Poučite dijete o nasilju kao problemu koji se događa i djeci i odraslima. Istaknite da je važno prijaviti ga, razgovarati s nekim o tome i pokušati nasilju stati na kraj. Bitno je da dijete uvidi da o nasilju treba razgovarati!
3. Budite mu osoba od povjerenja – Nemojte rješavati problem bez znanja vašeg djeteta, sporazumno se dogovorite o svim akcijama jer ako dijete uvidi da mu nešto „radite iza leđa“, izgubit će u vas povjerenje i osjećat će se usamljeno u problemu koji ima.
4. Analizirajte nasilnika – Istaknite djetetu da je ponašanje nasilnika pogrešno i nedopustivo. No, nemojte mu pritom dodatno omražavati nasilnika. Netrepeljivost prema nasilniku zasigurno neće vašem djetetu učiniti boravak u školi manje stresnim. Neka vaše dijete iz nasilnikova ponašanja izvuče vrijednu spoznaju o tome koje vršnjake ne bi birao za prijatelje – zasigurno ne one s kojima se ne osjeća sigurno i uvaženo.
5. Zajedno utvrdite strategije rješavanja problema – Zajedno raspravite o mogućim strategijama zaustavljanja nasilja – to će djetetu dati uvid u to da je vrijedno i sposobno, a pozitivna slika o sebi je važan alat u suzbijanju nasilja. Pritom se vodite činjenicom da na se na nasilje ne smije reagirati nasiljem – u redu se braniti, ali ne i napadati! Međutim, nije dobro ni samo ignorirati i „kipjeti u sebi“. Nasilnici dobiju poriv za nasiljem kad im se agresivno uzvrati ili kad netko pokaže slabost i nesigurnost. Poučite dijete o asertivnom ponašanju. Za razliku od agresije ili povlačenja, asertivno ponašanje nam omogućava da na ugodan način drugoj strani izrazimo što nam smeta, a da pritom ne povrijedimo njene osjećaje – ovako je manje vjerojatno da će ona reagirati agresijom. Asertivni odgovori poput „Nije mi to zanimljivo. Odlazim!“, „Meni to ne treba, idem ja…“ ili „Ovo je totalno bezveze, mislilm da nam je to objema ispod časti“ nasilniku šalju jasnu poruku da osoba koja ih izgovara ima pozitivnu sliku u sebi i ozbiljna je u svojoj odluci.
Upitajte dijete – Što je najmudrije što možeš učiniti? Neki od načina su – maknuti se, udaljiti se od nasilnika, reći učiteljici, pridružiti se onima koji se ne slažu s nasilnikom. Jako je dobro ukoliko dijete ima barem jednog prijatelja u kojem će pronaći utjehu i podršku – istaknite djetetu da uvijek postoje oni koji mu ne žele ništa loše.
6. Potaknite dijete na optimizam i ojačajte mu samopouzdanje:
a) Ukoliko ima prijatelje u razredu, osvijestite djetetu kako je to jako pozitivno i da se uvijek može držati njih. Razmislite o upisu djeteta na neku slobodnu aktivnost gdje ono može steći prijatelje, preusmjeriti pažnju na nešto konstruktivno, a time će mu se ojačati i samopouzdanje. Glumite! Igrajte uloge i na taj način vježbajte asertivno ponašanje i druge načine suočavanja s nasilnikom. Vaše dijete pred vama može vježbati načine na koje bi se moglo braniti od nasilnika. Ako je dijete usamljeno i nema prijetelja, vježbajte socijalne vještine – kako pristupiti grupi vršnjaka, kako biti ljubazan i pokazati naklonost – ukoliko dijete drugom djetetu pokazuje da mu se sviđa, i drugo dijete uglavnom uzvraća simpatijom.
b) Ukoliko nasilje ozbiljno ometa vaše dijete – javite se stručnjaku za mentalno zdravlje kako bi dijete dobilo stručnu pomoć i moglo dalje uredno funkcionirati u svakodnevnom životu.
c) Radite na samopouzdanju – Dijete koje sebe vidi kao sposobno, odgovorno, spremno na suradnju i vrijedno poštovanja bolje će se obraniti od nasilja. Pohvaljujte dijete za uspjeh, trud i pozitivna ponašanja, razumno uvažite njegove stavove i potrebe, razgovarajte s njim i argumentirajte mu svoje postupke, potaknite ga da na greške gleda pozitivno – kao na prilike za učenje i dajte mu do znanja da vrijedi.
